Štampa

Dnevnik jednog istraživača

on .

Umoran od traganja za divljim životinjama po crnogorskim vrletima i šumama, sa ekipom koja me prati evo već četvrtu godinu, nauružan poslednjim atomima snage, uputio sam se ka Plitvicama u Hrvatskoj. Razlog i više nego opravdan. Sa kolegama sa Veterinarskog fakulteta u Zagrebu "hvataću" medvjede narednih nedelju dana. Ne samo medvjede, u isto vrijeme aktiviraćemo i zamke za karpatskog risa. Imaću šansu da učim i da napokon nedelju dana budem daleko od svakodnevnice, koja mi neumoljivo uzima energiju ako izuzmemo terenski rad koji me održava živim. Svakim kilometrom gubim strpljenje i jedva čekam da dođem do Čorkove uvale u staru lugarnicu, Bogu iza nogu, kako reče naš mentor i prijatelj prof. dr Đjuro Huber. U kolima pored mene je i kolega Aleksandar iz Makedonije, petlja oko navigacije i pokušava da nadje ovu lugarnicu. Na mapi ne postoji. To mi uliva nadu da nas očekuje totalna divljina, bez struje, interneta i GSM signala. Nas nekoliko samuraja će biti prepušteno prirodi, ona će sama odlučiti čime će nas oduševiti, a što će od nas sakriti. 

Nakon dva sata vožnje i nezaobilazne priče sa policijom na graničnom prelazu, ulazimo u Republiku Srpsku. Evociram uspomene kada smo sasvim slučajno "uhvatili" vuka samotnjaka koji nas je sve nadmudrio. Iako su kolege postavljale zamke, osjetio je miris Homo sapiensa, njihovog glavnog neprijatelja. Dozvolio je da ga osmotromimo na jednom proplanku da bi par sekundi nakon toga nestao u divljini tjentiške bukove šume. Teško je dokučiti ovu veličanstvenu životinju, a daje nam dovoljno povoda da shvatimo da nismo u pravu kad je apostrofiramo krvoločnom jer to najmanje jeste. Nakon nekoliko dana dobio sam obavijest da su ga ubili i onako po navici euforično provozali na haubi automobila. Nisam htjeo da vidim te fotografije, urezao sam u svom pamćenju sliku tog predskazanja kako zamiče ka svojoj ubrzo izgubljenoj slobodi.

Otriježnjeni realnošću ulazimo u Hrvatsku Euforija je sve veća. Nakon standardnih peripetija na granici, puni gas "u zoni dozvoljenog limita" ka Plitvicama. Vožnja autoputem dosadna ali neophodna, u isto vrijeme dobar razlog da se javim supruzi i obavijestim je da neću biti dostupan nedelju dana. Po staroj navici ovakve vijesti joj proslijeđujem u zadnjoj sekundi. Navikla je, ništa novo, razumije. Nakon par sati vožnje, nailazimo na znak "Plitvička jezera", vrijeme je da se prepustim i svu svoju energiju usmjerim ka medvjedima. Prolazimo kroz selo Kuselj, u daljini nevjerovatni prizor prašume Čorkova uvala. Cilj je doći do stare Titove lugarnice, nailazimo na raskrsnicu. Gdje skrenuti, lijevo ili desno? U kolima demokratski odlučujemo, skrećemo gdje kaže Crnogorac. Nakon par minuta shvatam da smo zalutali i vraćam se na početno mjesto. Prolazimo kroz šumu bukve i jele (Omphalode fagetum), koja je zbog nepristupačnosti terena ostala na stadijumu prašime (sekundarna prašuma – razvoj bez ili s neznatnim uticajem čovjeka u prošlosti). Nakon par minuta i vožnje po neravnom makadamu, stižemo do lugarnice. Mir u centru prašume, poremetio je motor rumunske Dacie što je bilo dovoljno da nas profesor Huber sačeka na terasi ove drvene grdosije. Imamo još dva tri sata dana pa se odlučujemo na šetnju. Brzo se zaboravi 9 sati vožnje, u drugoj smo dimenziji, u divljini, čiji se mir i prelijepa pjesma ptica teško mogu opisati. Na brzinu uzimamo opremu, mapu sa lokacijama medvjeđih zamki i krećemo. Društvo nam pravi i italijasnki student veterine iz Rima, tu je već 21 dan. Radi na pisanju magistarskog rada vezanog za anestiziju pri uspavljivanju krupnih zvijeri, prije svega medvjeda. Tek onako usput, pokazuje nam njihov ulov od prije neku noć.

Medvjed Nikola

Photo 1: Lokacija Končarev kraj, uhvaćeni medvjed B 50 "Nikola" u Hrvatskoj

Gledam fotografiju i zamišljam sebe sa ovom ekipom kako grlim medvjeda, po prvi put u životu. Prvi put u prirodi sam ga vidio pri pohodu na vrh planine Hajle. Slika medvjeda u borovnicama mi je i dan danas urezana u pamćenje kao da se juče desila.

Obilazimo lokacije Ječmište 1 i Ječmište 2. Zamke su aktivne, medvjedi još nisu dolazili. Po starom dobrom običaju, rendžer Ivica im je ostavio dovljno kukuruza kako bi imali dobar razlog da dođu. Očekujemo ih u svitanje. Kamere zamke su provjerene, samo još da dođu ta prelijepa mrka stvorenja. U povratku nisam o mnogo čemu razmišljao, htjeo sam da budem dio životinjskog svijeta koji smo tek tako od sebe otuđili i makar na trenutak ukradem dio tišine koju oni žive svakim danom. Svjestan da remetimo njihov mir, osjećam se slobodnim i spokojnim. Svi okovi naše sumorne svakodnevnice ovdje nemaju nikakvo značenje niti vrijednost. Kome sad na pamet padaju sve moderne telefonske đakonije koje "život znače"? Prije nekoliko stoljeća, ljudski uništitelj je uradio sve da medvjeda istrijebi. Sad se situacija promjenila, tek nas nekoliko zavedenih i po mnogima nejasnih, pokušava da nešto nauči od kralja velikih sisara kod nas. Mi smo tek na četvrtom mjestu, poslije vuka i risa. Dajem sebi za pravo da risa ipak nismo istrijebili, da je još tu. Prisutan. Krije se.

Opterećen mislima, već sam u svojoj vreći za spavanje, želeći da u sred noći zapišti alarm. Već sledećeg jutra, vojnički u 6:00h svi doručkujemo i pravimo plan za sledećih pet dana. Podijelili smo teritoriju i svaki dan će biti rezervisan za kontrolu kamera zamki, zamki za medvjeda i aktiviranje kaveza za risa. Ja i kolega Aleksandar obilazimo Končarev kraj, Ječmište 1 i Ječmište 2, zajedno sa rendžerom Ivicom. Trudili smo se da što više pješačimo, da uhvatimo što više čistog prašumskog zraka. Taj dan su ispred nas istrčale i stale dvije srne. Potpuno spokojne zbog našeg prisustva, sve dok im mir nisu poremitile dvije divlje svinje sa svojih 9 mladih žutih nasljednika. Svega na 15m od nas, priroda ispisuje najljepše novele svog bogatsava. Teško je opisati ovaj prizor, Svaka riječ bi oskrnavila emociju i oduševljenje koje su pokosile moje biće. Ipak, sramežljiv i pokunjen, shvatam da čovjek ovaj prizor doživljava uglavnom kroz vizir puščane cijevi praćen krvoločnom grajom pasa. Kako mogu? Znaju li za bolje? Da li smo samo tu kao disbalans, glavni krivci nepostojanja ravnoteže. Trudim se da shvatim, tek tada ću možda sa svojim kolegama i uspjeti nešto da promjenim. Dan polako prolazi, a meni se čini da nije prošlo ni pet minuta. Noć polako pokriva prašumu crnim plaštom koji je dovoljan razlog da se vratimo u lugarnicu i isčekujemo zvuk alarma.

Zamka za medvjede

Photo 2: Lokacija Ječmište 2, zamka za hvatanje medvjeda

U isčekivanju alarma, u 6:00h nas je probudio poziv šefa rendžera u NP "Plitvice", gospodina Nikole Magdića. Na lokaciji Ječmište 2, ženka mrkog medvjeda sa dva mala mečića je pojela sav kukuruz opkoljen zamkama ali se nije uhvatila. Ni ona, ni mladi. Dešava se, majčinski instinkt uvijek pobjeđuje. Umjesto da stane nogom u centar oko sajle i aktivira zamku, ona je na sve četiri prvo sjela, deaktivirala ih i tek onda pustila mlade da se slade kukuruzom koji smo ostavili. Medvjedi nam daju još jednu važnu lekciju, na nama je da je naučimo. Stari bi rekli, mečka sa mladima je krvoločna, napada. Ne, samo je oprezna, kao i svaka majka.

Znam da ste znatiželjni, nismo uspjeli da je uhvatimo ni naredna tri dana. Praktično se igrala sa nama. Posebno sa našim živcima, svaku noć u 4:00h ujutro ista priča. Deaktivira zamke (mijenjali smo im mjesta), i jedini rezultat je da mladi se spokojno najedu kukuruza. U tih 5 dana i 6 noći ostavili smo na toj lokaciji preko 100 kg kukuruza, nije se dala. Igrala se sa nama, i svaku našu zamku olako je deaktivirala. 

Četvrti dan je bio rezervisan za aktiviranje kaveza za hvatanje riseva. Ista medota koju sam sa kolegama primjenio u Makedoniji i Švajcarskoj. Treba samo biti nauružan strpljenjem. Pravi trenutak dođe uvijek kad se najmanje nadamo. U ovom poslu nema mjesta za odustajanje. Pitanje je samo da li sebe smatrate dovoljno strpljivim.

 Aktiviranje kaveza

Photo 3: Lokacija: Končarev kraj. Kontrola kamera zamke i aktiviranje kaveza za hvatanje riseva.

Koliko god se trudio da sakrijem svoje oduševljenje kad pričam o ovoj mački, ne ide mi od ruke. Vjerujte, nije mala stvar raditi oko ovog "tigra" kako ga zovu naši čobani. Sve postaje nevažno i manje bitno u trenutku postavljanja GPS ogrlice uz saznanje da ćemo imati priliku da pratimo to divno stvorenje. Na žalost, nisam imao prilike da to doživim u Crnoj Gori, već u dalekoj i nama nedostižnoj Švajcarskoj. Jura planine, snijeg, karpatski ris i nas petoro. Sasvim dovoljna slika koja se ureže u najdublja sjećanja jednog biologa. Biologa koji je sebi dozvolio da sanja i mašta, i eto, s vremena na vrijeme, neku želju i ostvari. I nisam sam. Učio sam i svaki dan učim od najboljih. Upravo kancelarija i ljudi oko mene i posebno jedan čovjek su me naučili da vjerujem. 

Peti dan smo rezervisali za jedno posebno mjesto. Mjesto za koje sam mislio da ne postoji, ili, ako postoji, ne može biti na Balkanu - selo Kuterevo. To selo već sada piše najljepše stranice svoje bogate istorije zahvaljujući utrci stranih i domaćih studenata. Kuterevo - Velebitsko utočište za medvjede. Ovo selo utočište je za medvjede siročiće kojima su majke nastradale ili napustile. Ovdje rastu i provode ostatak svog života.

Kuterevo

Photo 4: Kuterovo-utočište za medvjede u Hrvatskoj

O turističkom dijelu Plitvica koji posjećuje preko 1 milion turista godišnje, neću trošiti riječi. Posebno je, unikatno. Vjerujte i dobro unovčeno. Ipak, mene više privlači divljina, ne i mjesto čovjekovog oduševljenja vodopadima. Jedno je sigurno, ako Vas put nanese, obavezno planirajte vrijeme za ovu atrakciju. O ukusima, ne valja raspravljati.

Aco i Ivica

Photo 5: Ja i rendžer Ivica

Na kraju, i ako nismo "ulovili" ni medvjeda ni risa, za Crnu Goru sam otputovao srećan. Pun utisaka i željom da se ubrzo vratim. Cijeli period studiranja i sve što sam naučio, a tek treba, stalo je u tih par dana. Išiban realnošću, ranjen ljudskom sramežljivošću, vraćam se našim planinama, vrletima. Vraćam se izvoru svoje dobre energije, vraćam se preostalim životinjama koje zaslužuju mir i pravo na život. Vraćam se nadi da će CZIP prvi doći do fotografije Balkanskog risa, ujedno i označiti prvog medvjeda do kraja ove godine u istoriji Crne Gore. Nekog gospodara šuma sa Prokletija, zašto da ne? Što više putujem, shvatam da je Crna Gora jedinstvena. Što je više kažnjavamo, ona je gordija i ponosnija. Pružite sebi šansu da je upoznate, to sigurno zaslužuje.

Aleksandar Perović, CZIP

banervolonter